02.03.2019

Intervju: Luis Boban Delev Karilo: Iza naših predrasuda krije se želja da živimo u miru, slozi i jednakosti

"Crna Gora je jedna od najljepših država na svijetu i njena ljepota se nikako ne može gurnuti u drugi plan. Unikatna je po tome što nudi provod kao na Ibici, stare istorijske italijanske gradove, nevjerovatne poglede i planine kao sto je Lovćen, luksuzni odmor u Portu, jezera i još puno toga, i to sve u jednoj državi! ", kaže za Krug mladih svjetski putnik, doktor medicine, ljubitelj fotografije i muzike  Luis Boban Delev Karilo.

 

Priredila: Valentina Orović

Postoje ljudi čije nas životne priče pokreću i čine boljim. Oni su posebni i daroviti, pa je poznavati ih i imati za prijatelje pravo bogastvo i sreća. Jedan od takvih je Kanađanin Luis Boban Delev Karilo, kog sam imala priliku da upoznam prije dvije godine u Budvi, kada je kao turista boravio u našem gradu.

 

Iako je mogao da studira bilo gdje u svijetu, odlučio je da upiše medicinu u Beogradu. Razlog za to  bila je želja da upozna svoje balkansko porijeklo. Posebnu strast gaji prema putovanjima,  fotografiji i muzici. Obišao je gotovo čitav svijet. Kaže da je u dodiru sa različitim ljudima i kulturama naučio mnogo i da je izlazeći iz svoje zone komfora pronašao sebe kao ličnost. Na putovanjima je naučio strane jezike i stekao doživotna prijateljstva.

U nezaboravne trenutke sa putovanja spadaju i oni kada su ga u Ukrajini oteli neonacisti, u Dagestanu ga ruski FBS uhapsio i ispitivao, a u Avganistanu prolazio kroz sela koja su bila pod kontrolom talibana.

 

Naročito ga fasciniraju zemlje u kojima nema puno turista, oduševljen je Pakistanom, Tadžikistanom, plemenima Mongolije, veličanstvenim planinama Dagestana ili gostoprimstvom Iraka. Crnu Goru smatra jednom od najljepših država na svijetu a balkanski mentalitet veoma bliskim.

Posebnu ljubav gaju prema muzici i gitari.

 

 

Studirao si medicinu u Beogradu. Zašto je jedan Kanađanin odlučio da znanje stiče daleko od svog doma, na brdovitom Balkanu?

 

Iako sam se rodio u Kanadi, porijeklo vodim iz Makedonije sa očeve strane i iz Meksika sa majčine. Kao dječak sam bio vezan za svoju meksičku stranu, kod kuće smo razgovarali na španskom jeziku (čak i moj otac), često smo putovali u Meksiko. Ali, nažalost, moje balkansko, odnosno makedonsko porijeklo, bilo mi je nepoznato. Kad je došlo vrijeme da upišem fakultet, nijesam bio siguran šta želim, ali sam znao da mi je među prioritetima da otkrijem taj dio sebe, da naučim jezik, mentalitet i kulturu koji teku mojim venama. Vjerovao sam da bi me studije na Balkanu učinile kompletnijim čovjekom. Izabrao sam Beograd jer je najveći grad bivše Jugoslavije, a ja sam odrastajući u Montrealu navikao na životni ritam velikih gradova.

 

 

Kada se rodila strast za putovanjima i šta u njima pronalaziš?

 

Moja strast za putovanjima je počela još od ranog djetinjstva, zahvaljujući mom ocu. On je veliki putnik koji je obišao skoro cijeli svijet, radeći kao ljekar, baveći se alpinizmom ili jednostavno putujući i zadovoljavajući svoju radoznalost. Kao malog me je često vodio sa sobom i pokazivao razne zapanjujuće destinacije poput Pakistana, Venecuele ili Guatemale. To je više od strasti; putovanja su za mene životna škola od koje ne prestajem da učim, čak i dan danas. Putujući sam izašao iz svoje zone komfora, pronašao sebe kao ličnost, naučio strane jezike i upoznao druge kulture, stekao doživotna prijateljstva i iskustva, i pored drugih velikih lekcija, naučio da budem tolerantan prema drugima.

 

 

Šta je te je podstaklo da se baviš fotografijom ?

 

Uvek sam volio umjetnost, i tražio način da se izrazim. Volio sam da pišem kao dječak. Kad sam počeo samostalno da putujem tokom raspusta na fakultetu, počeo sam da fotografišem, kako bi ovjekovječio trenutke koje sam doživio. Na taj način sam pronašao i razvijao strast koja mi je omogućila da izrazim neopisive osjećaje koje mi donose putovanja, kao i da pretočim na papir razne oblike ljepote i mentaliteta koje sam sreo na svom putu. Otkada se moja strast prema fotografiju rodila nije prestala da raste; za  mene jedna slika vrijedi više od hiljadu riječi.

 

 

Na fotografijama bilježite momente i ljude koje srećete kroz život. Zašto to činite?

 

Meni su najdraži trenuci upoznavanja sa raznim ljudima, kako tokom putovanja tako i u svakodnevnom životu. Fotografišući pokušavam da prenesem lekcije kojima su me naučili. Vrlo sam srećan što sam imao priliku da putujem, da živim u nekoliko država i da upoznam ljude iz cijelog svijeta. Mojim fotografijama, želim da u ljudima probudim volju da izađu iz svoje zone komfora i da otkriju svijet koji ih okružuje. Time pokušavam da uzvratim sreću koju mi je život dao.

 

 

Koje su te zemlje najviše fascinirale i zašto?

 

Vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje jer svaka država je posebna sama po sebi i u svakoj postoji nešto interesantno i vrijedno otkrivanja. Ali moram da priznam da su me najviše oduševile zemlje koje ne obiluju turistima, jer je to znak da su njihove prirodne ljepote još uvijek nepoznate i netaknute. U tim zemljama sam stekao nevjerovatna iskustva i bio veoma iznenađen ljubaznošću domorodaca. Moram da pomenem Pakistan, gdje se nalaze 5 od 14 najviših planina na svijetu. Priroda Pakistana, njene planine i gostoprimstvo ljudi su me ostavili bez daha. Uvidjevši da smo stranci, svi su htjeli da nam pomognu, obradovali su nas poklonima, i nisu nam dozvoljavali da platimo obroke u restoranima, iako se nismo poznavali pa čak ni govorili zajedničkim jezikom. Slično iskustvo sam imao u Tadžikistanu. Još neke zemlje koje će mi zauvijek ostati u sjećanju su nomadska plemena Mongolije, veličanstvene planine Dagestana ili gostoprimstvo Iraka.

 


Smatraš li da je Crna Gora i dalje privlačna destinacija ljubiteljima prirode? 

 

Crna Gora je jedna od najljepših država na svetu i njena ljepota se nikako ne može gurnuti u drugi plan. Unikatna je po tome što nudi provod kao na Ibici, stare istorijske italijanske gradove, nevjerovatne poglede i planine kao sto je Lovćen, luksuzni odmor u Portu, jezera i još puno toga, i to sve u jednoj državi!  Povrh toga, Crna Gora je sačuvala svoju kulturu, i balkanski ljudi zrače njome, što se rijetko može sresti kod ostalih turističkih zemalja. Crnoj Goru polazi za rukom da zaljubi svakog posjetioca u sebe, bez obzira na naglu urbanizaciju.  

 

 

Iz ugla jednog svjetskog putnika kako gledaš na balkanski mentalitet našeg naroda?

 

Balkanski mentalit je zapravo južni mentalitet, sa specifičnostima kao što su hrana ili muzika koji su pod uticajem istoka. Balkanski mentalitet je lijepim danima, satima ispijati kafu i razgovarati o životu, šetati po šetalištu usput pozdravljajući pola grada, žaliti se na stanje ekonomije u zemlji, smijati se, družiti se, govoriti glasno, derati se, naglas i zajedno pjevati narodne pjesme po kafanama. To je nešto što je zajedničko svim narodima juga, bilo da su iz Italije, Španije, ili Latinske Amerike. Kao čovjek koji je pola Makedonac i pola Meksikanac, mogu da kažem da su Balkanci jako slični Meksikancima po tom pitanju i da će se Crnogorci pre snaći u Rio de Žaneiru ili Barseloni nego u Moskvi ili Pragu.

 

Zasigurno si tokom putovanja upoznali mnoštvo ljudi. Koje mjesto ti se čini najotvorenije i sa najmanje predrasuda prema drugim ljudima?

 

Iskreno, mislim da je Balkan najotvorenije mjesto u kojem sam bio, to je mišljenje koje dijele skoro svi putnici koje sam upoznao na Balkanu. Na Balkanu ti se ne sudi po tome odakle dolaziš, većina ljudi je školovana, što znači da imaju široku perspektivu o svetu, radoznali su i gostoprimljivi prema strancima. Na Balkanu ne postoje rasne podjele, i uprkos politici, dobra zabava počinje sa jednom flašicom rakije. Što se odsustva predrasuda tiče, Balkan treba da bude primjer cijelom svijetu.

 

 

Postoje li anegdote koje su ti se dogodile na putovanjima a koje su ti ostale u sjećanju?

 

Na putovanjima me zadesilo mnogo anegdota. Na primjer, u Ukrajini su me oteli neonacisti, u Dagestanu me ruski FBS uhapsio i ispitivao - nijesu razumjeli šta jedan stranac radi po planinama Dagestana, u Avganistanu sam prolazio kroz sela koja su bila pod kontrolom talibana, ništa o tome ne znajući. Ali, pravo da vam kažem, ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju su obični razgovori sa ljudima po vozovima, kafeterijama, autobusima. Iza naših predrasuda, mentaliteta ili kultura, zapravo želimo da živimo u miru, ljubavi,  i da pozitivno utičemo na ljude oko sebe i društvo. Jedino što nas razlikuje su naši običaji, jer suština čovečanstva su dobrota i velikodušnost, što sam naučio baš iz tih svakodnevnih i opuštenih razgovora.

 

 

Da li uspijevaš da ostaneš u kontaktu sa ljudima koje si upoznao tokom putovanja i koliko ti društvene mreže u tome pomažu?

 

Na svakom putovanju upoznajem mnogo ljudi i teško je ostati u kontaktu sa svima. U tome je uloga društvenih mreža vitalna. Možete da saznate šta se dešava sa ljudima preko objavljenih fotografija, da lajkuju ili komentarišu vaše objave, da se s vremena na vrijeme čujete preko mesendžera. Često se događalo da preko fejsbuka ili instagrama saznam da se nalazim u istom gradu kao i neki prijatelj kojeg sam upoznao na putu i da se na taj način vidimo i obnavljamo prijateljstvo.

 

 

Posebnu ljubav gajiš prema muzici i gitari. Šta ona za tebe predstavlja?

 

Gitara mi je najvjerniji drug, koji je uvijek tu da me oraspoloži u teškim trenucima. Sa njom mi nikad nije dosadno, čak i kad se nalazim u dalekim zemljama čiji jezik ne govorim. Tada uzmem gitaru i sa lokalnim stanovnicima uspijem da se sporazumijem muzikom; riječi nam nisu potrebne.

Muzika mi je najdraži hobi, i pokušavam da joj se posvetim svaki put kada ugrabim slobodno vrijeme.

 

 

 

O DRUŠTVENIM MREŽAMA

 

Kao neko kome je medicina struka i kao osoba koja ima tendenciju da se povremeno "isključi" iz virtuelnog svijeta, kako ocjenjuješ naviku mladih da sve više vremena provode na društvenim mrežama umjesto u direktnom kontaktu sa ljudima?

 

Društvene mreže su alat. Same po sebi, nijesu ni pozitivne, ni negativne, sve zavisi od toga kako ih koristimo. Društvene mreže su tu da nam omoguće da širimo informacije, uklonimo propagandu i mržnju , da nam daju priliku da upoznamo nove ljude, da nam druženje bude olakšano. Nažalost, sve više mladih postaje zavisno od društvenih mreža. Bombardovani  slikama gdje se promoviše narcisizam, lažan glamur i vještačka sreća, obična realnost je postala nedovoljna za mlade koji trče za nedostižnim zadovoljstvima, ne razumijevajući da su ona najčešće većinom ili potpuno nerealna. Nezadovoljni svojim životom, upoređujući ga sa virtuelnim profilima ostalih, mnogi se u taj svijet zatvaraju i pune frustracijama. Medjutim, sreća je uživanje u sitnim trenucima, u širenju ljubavi, velikodušnosti. Na socijalnim mrežama se danas najčešće nailazi na promociju površnih vrijednosti koje ne donose istinsko zadovoljstvo. Lako je napraviti jednu lijepu sliku i dobiti lajkove, ali prava sreća zahtjeva vrijeme i strpljivost, osobinu koja polako nestaje u našoj generaciji. Nažalost, dokazano je da je naša generacija najdepresivnija u istoriji, i mnogi mladi bježe od nje  zatvarajući se u imaginarni svijet.

 

Društvene mreže i internet nam pružaju mogućnost da se slobodnije izrazimo. Iako smo krenuli lošim putem, od nas zavisi da li ćemo pružene pogodnosti iskoristiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt