04.12.2019

Predrasude svuda oko nas

"Rasizam, seksizam, polna neravnopravnost, homofobija, predrasude prema određenim profesijama, a sve češće se paradoksalno suočavamo i sa predrasudama prema djeci sa teškoćama u razvoju, kao i prema mentalnim oboljenjima", kaže za "Krug mladih" psiholog Branka Ćalasan.

 

Pripremile: Mirjana Kasalica i Stefa Pejović

„Ne sudi o knjizi po koricama“, metafora je koju koristimo u svakodnevnom životu i odnosima s drugim ljudima. Ona nam ukazuje na to da ne možemo prepoznati vrijednost nekoga ili nečega samo prema onome što vidimo na površini.

 

Koliko su predrasude i stereotipi duboko ukorijenjeni u nama, najbolje govori izreka poznatog naučnika i fizičara Alberta Ajnštajna: „Živimo u svijetu u kome je lakše razbiti atome nego predrasude“.

 

Činjenica je da smo svi ponekad bili u situaciji da na osnovu nedovoljno informacija i bez ličnog iskustva stvaramo čitavu sliku o nekoj osobi ili grupi. Iako negiramo da predrasude određuju naš život, svako je barem jednom uradio nešto što predstavlja predrasudu ili stereotip. Pored toga što ih usvajamo u najranijem djetinjstvu, skloni smo da ih prenosimo na druge, a nerijetko se nalazimo i u ulozi žrtve.

 

Razlog zašto smo podložni predrasudama psiholog Branka Ćalasan nalazi u tome što živimo u kompleksnom svijetu i izazovnom vremenu koje traži stalno učenje i napredovanje, a pod izgovorom da nemamo dovoljno vremena da radimo na ličnom razvoju, iskustvima i znanjima, skloni smo da  pojednostavljujemo, iskrivljujemo i generalizujemo sliku o nekom ili nečem. „Na taj način stavovi o ljudima i pojavama postaju stereotipi, a najveći uticaj na formiranje raznih predrasuda i stereotipa imaju prije svega roditelji i članovi porodice, nakon čega slijedi uticaj raznih grupa i organizacija“.

 

U razgovoru za „Krug mladih“ Ćalasan ističe da se u različitim razvojnim fazama odgovornost onih koji utiču na razvijanje predrasuda mijenja.

 

„Usvajanje stereotipa i predrasuda počinje vrlo rano, u uzrastu kada djeca postavljaju roditeljima razna pitanja. Ako su odgovori na ta pitanja odraz roditeljskih predrasuda, djeca će već u predškolskoj fazi prihvatiti te stereotipe i predrasude kao svoje. Početak osnovne škole je period kada se nastavlja sa usvajanjem predrasuda, odnosno kada se djeca identifikuju s grupom kojoj su slična, a razvijaju predrasude prema onoj kojoj ne pripadaju. Istovremeno, oko devete godine života od roditelja, komšija, iz medija, djeca će preuzeti neke predrasude prema članovima druge vjerske zajednice, polne ili uzrasne predrasude, predrasude prema osobama sa invaliditetom i slično. To se nastavlja i u periodu adolescencije, kada su česte predrasude i stereotipi u vezi sa stilom odijevanja, muzikom, mjestima na kojima se izlazi, a često i odrasli imaju predrasude prema adolescentima”, kaže Ćalasan.

 

 

Na pitanje koje su najčešće predrasude kod nas i u svijetu, Ćalasan ističe da su to rasizam, seksizam, polna neravnopravnost, homofobija, predrasude prema određenim profesijama, a sve češće se paradoksalno suočavamo i sa predrasudama prema djeci sa teškoćama u razvoju, kao i prema mentalnim oboljenjima.

 

Kao primjer streotipa naročito otpornih na promjene u našem društvu, Ćalasan navodi rodne stereotipe koji stoje već dugo i nepomjerljivo na svom tronu i direktno i indirektno utiču na mnoge aspekte života, pa i na natalitet.

 

„To je  obrazac koji je opstao kroz istoriju, a odgovornost za njegovo opstajanje je u svakom pojedincu“, kaže Ćalasan.

 

 

Predrasude su uzrok diskriminacije

 

„Kad predrasuda pod uticajem negativnih, snažnih osjećanja preraste u ponašanje pojedinca, pa on počinje da osuđuje, potcjenjuje, ispoljava neprijateljski stav – tada govorimo o diskriminaciji. Ako stereotipi podrazumijevanju mišljenje, predrasude, osjećanja, diskriminacija podrazumijeva postupanje ili ponašanje koje je nepravedno prema nekoj osobi“, kaže Ćalasan

 

Ističe i da su kod nas česte predrasude prema djeci sa smetnjama i teškoćama u razvoju, te da smo u prilici često da čujemo stav od odraslih da nije u redu da „takva“ djeca sjede u istom razredu sa ostalom djecom, samo ometaju nastavu i oduzimaju vrijeme koje bi trebalo biti posvećeno ostaloj djeci.

 

Navodi i da predrasude pema osobama nižeg socio-ekonomskog statusa često dovode do diskriminacije, izbjegavanja i zanemarivanja pojedinaca koji imaju slabije materijalne mogućnosti, pa takvo postupanje dovodi do katastrofalnih posledica po mentalno zdravlje djece i ljudi. „Međutim, važno je naglasiti da posljedice ne trpi samo onaj ko je diskriminisan, već i onaj ko diskriminiše“, upozorava Ćalasan.

 

Njen savjet je da predrasude možemo jedino razbiti znanjem, informisanjem, kritičkim razmišljanjem i isticanjem dobrih uzora. "Uz to, svaki lični kontakt sa osobom iz grupe prema kojoj imamo predrasudu, razbija istu", zaklučuje Ćalasan.

 

 

 

 

Darija Vuković, psiholog: Različitosti su požejne

               

„Ne mislim da treba uopšte težiti prevazilaženju različitosti. Govorim, naravno, o različitosti koja ne ugrožava nikoga. Različitosti su neminovne, a često i poželjne, čine svijet u kome živimo bogatijim i treba ih prihvatiti. Svi smo mi po nečemu različiti i specifični. I to treba poštovati. Nije stvar da se ljudske razlike izbrišu i prevaziđu, nego da naučimo živjeti sa njima u zajedničkom svijetu koji će biti dovoljno prijateljski za sve“, kaže za Krug mladih psiholog Darija Vuković.

 

Ona dodaje da nije sigurna da predrasude možemo sasvim eliminisati, ali je važno da budemo svjesni njihovog postojanja. „Razvijanje empatije i fleksibilnosti, kao i spremnosti da sagledamo događaje iz različitih perspektiva, ne držeći se rigidno svoje pozicije, moglo bi pomoći da predrasuda bude manje i da živimo u tolerantnijem društvu“, smatra Vuković.

 

Ona ističe da je edukacija u tom pogledu veoma značajna, posebno iskustveno učenje kao i zainteresovanost osobe za svijet u kome živi i spremnost da preispituje sebe i prihvati različitosti. „U životu uvijek valja poći od pretpostavke da smo i mi sami nekome različiti“, kaže Vuković.

 

Prema njenim riječima, iako predrasude oblikuju način na koji posmatramo i doživljavamo svijet u kom živimo, kao i način na koji djelujemo, one nijesu nužno negativne. Takve mogu postati ukoliko nijesu kritički promišljene. „Dakle, utiču na naš život, a najviše i najpogubnije ukoliko ih nijesmo svjesni“, zaklučuje Vuković. 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt