03.11.2018

Nikola Mijušković - Priča vječnog Poletarca

Jednom su, skoro pa davno, šarenije mirisale lipe, bučnije odzvanjali trotoarski đonovi i znatno gracioznije tonule zvijezde padalice u prašnjave bunare želja. Jednom sam i ja, skoro pa davno, istim patikama marširao po blatu i pilotini, jureći lopte, klikere i trag maslačka. Jednom sam, skoro pa davno, bio dijete.

 

Na neki način, žao mi je svu djecu prošlosti. Baš kao i svu djecu sadašnjosti, a tek djecu budućnosti. Žao mi je, jer nemaju tu mrvicu moći da znaju koliko je lijepo biti dijete. Ne zbog toga što je loše ili ružno biti odrastao čovjek, već zato što je, bez zareza i zagrade, magično lijepo biti dijete. Sa rukom duboko u srcu, priznajem, da na to često i sam zaboravim, jureći se sa sobom, svojim i tuđim limitima, ciljevima i klizavim tajnama sreće.


Međutim, ponekad, u nekom zapuštenom ćošku života, sa vrha poslati svitac, baci svijetlo na neku uspomenu, koja te u istom trenu usreći pa rastuži, natjera da odložiš kostim odraslog čovjeka i ogrneš XXL kaputić vječnog dječaka.


Ovoga časa, neshvatljivo promjenljivog julskog podneva, taj odozgo poslati svitac, skide nokat prašine sa knjige moga djetinjstva. Kaže … Poletarac, autora Duška Radovića. Znam da današnji ”ajfon poletarci” imaju cijeli svijet na dlanu, prije nego li im niknu prvi zubići, ali moj Poletarac je u sebi imao i više od cijelog kosmosa. Moj Poletarac je bio teži od mene samog, a kabasta baterija mu je uvijek bila puna. Svaki takav Poletarac, jednako štampan, na kraju je bio različit, jer je svako dijete, čitajući ga, knjizi poklonilo sebe i strunu svoga odrastanja.


Stranica broj 11. ”Sve što raste, htelo bi da raste, neka raste i treba da raste. Sve što cveta, htelo bi da cveta, neka cveta i treba da cveta.” Znao sam je napamet, jer mi je tihi, mili glas često šaputao za laku noć. A onda listam do stranice broj 17 gdje: ”Leti pesma oko sveta, lepa, lepša nego bajka, nema deteta ni cveta, nema, dok ne rodi majka.”


Tamo negdje oko 36. strane počinje priča o Ani i Milovanu. Suprotno rodnoj ravnopravnosti, Milovan je bio taj koji je uvijek mirisao na frku, ali se, bez obzira na to, dobro znalo da će se baš ta Ana ludo zaljubiti u baš tog Milovana i da će to znati čitav svijet, pa čak i oni koji čitaju u kontra smjeru. Na 47. strani sam, osim ko zna kada ostavljene djeteline, pronašao priču o Aski i Vuku, pa ne mogah da se ne sjetim kako sam tada navijao da Aska pronađe svoju slobodu. I dan danas, navijam za tu istu Asku, samo što se ona uvijek drugačije zove.


Strana 72. i odlomak iz Guliverovih putovanja. Oboreno tijelo velikog Gulivera, more sitnih ratnika po njemu i moje dječačko režiranje o tome kakav će biti ishod dalje borbe. A onda, na 79. strani, mnogo šaljivih pitalica. Tada kao djetetu mi i nijesu nešto bile zanimlive, ali sada se jedna vješto iskrade i zagolica, polubudno, sarkastično rebro. Kaže, ”Koliko ste platili onda kada ste se rodili?”


Na stranici 86, izložba ogromnih, vazdušnih, letećih balona i moji sati provedeni u biranju, kojeg bi najradnije zajahao i otplovio okeanima mašte. A onda na stranici 150, priča o mom najboljem prijatelju, Suncu, božanstvima Sunca i njegovoj moći. Ipak od svega najdraža, 164. strana i priča o slavnim konjima svjetske istorije. Veličanstveni Pegaz, krilati Jabučilo, dobro svima poznati Šarac, Lizipovi konji i čuveni Trojanac. Bucefal, snaga Aleksandra Makedonskog, vjerna Rozinanta zanesenjaka Don Kihota, ali i konj nad konjima, Cigov Putalj. Tu se kaže:


”A što pitaš hoće l’ moći
Kakav jendek da preskoči
Jendek, jendek, – kakav jendek?
Taj se nije još rodio,
Koj’ on nije preskočio,
Preskoči ga tako lako, kao da je pile neko,
I to uzduž, ne popreko.”


Na strani 210, Đura Jakšić u stihovima slika šetnju oca i sina, te poraz velikog ata misirskog od jednog sasvim običnog, jarca pečenog. Na strani 280, priča o tada jedinoj Princezi na zrnu graška. Princezi čije potomstvo danas broji, više od pola planete. Na kraju, na 457. strani, prava priča o najvećem malom umjetniku svih vremena, Volfgangu Mocartu.


Poslednja, teška korica, ukrade još jedan osmijeh. Osmijeh koji kaže da je Poletarac donio sa sobom više istine nego bezbroj 45-minutnih čekanja da ponovo zvoni. Poletarac, koji ne zna za godine. Zna samo za život. Najbolje zna.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt