31.01.2019

Miloš Boreta: Tople preporuke za hladne dane

Prve dane januara proveo sam čitajući roman mađarskog pisca Šandora Maraja ,,Ljubomorni“, koji je po prvi put preveden kod nas.

Nakon dugih godina provedenih u inostranstvu, Peter Garren i njegova braća Támas, Albert i Edgar vraćaju se u porodični dom gdje ih dočekuje sestra Ana, a otac je na samrtnoj postelji. Uhvaćeni u klopku prošlosti i neizbježnosti očeve smrti, svi preispituju sopstvene živote i međusobne odnose i odjednom na površinu izlaze tajne o kojima se u porodici uvijek ćutalo. Braću i sestru obuzima ljubomora, stare nesuglasice izviru i među svima zavlada nepodnošljiva atmosfera međusobnog ironičnog preispitivanja i sagledavanja istine. Šta se događa ako očevom smrću nestane sve što ih je povezivalo? Znači li to i propast njihove poštovane građanske porodice? Kritika je ,,Ljubomorne”, priču o propasti porodice Garren, davno proglasila mađarskom verzijom ,,Budenbrokovih”.

 

 

Nakon odgledanog filma ,,Zovi me svojim imenom” Luke Gvadanjina, nabavio sam istoimeni literarni predložak, autora Andrea Asimana, koji je na mene ostavio mnogo jači utisak.

 

Italija, 1983. Eliju je sedamnaest godina i ljeto već po običaju provodi u porodičnoj vili iz 17. vijeka, na samoj obali mora. Kao i svake godine, po pozivu, u vilu se na šest nedjelja useljava mladi naučnik koji ima mogućnost da u očaravajućoj atmosferi, među intelektualcima i pod italijanskim suncem, pripremi svoj rad za objavljivanje. Zauzvrat, treba da pomaže Eliovom ocu, profesoru, oko korespondencije i papirologije. A gost za to ljeto je dvadesetčetvorogodišnji Oliver. Jednog se dana Oliver, u razdrljenoj košulji i s tajanstvenim osmijehom na preplanulom licu, kao sam duh ljepote i strasti, pojavljuje iz taksija, u drvoredu borova, i odmah osvaja sve svojom ležernom prirodom. Ali ono što će Oliver probuditi u Eliju biće mnogo više od obične simpatije.

 

 

Za potrebe pisanja jedne analize, ponovo sam pročitao Karakaševo "Sjećanje šume”, nagrađivano djelo književnika, novinara i karikaturiste iz Hrvatske.

 

Pišući o odrastanju u ličkom selu, tamo gdje nema emocija među najbližima i gdje se umjesto zagrljaja za praznike dobija rukovanje, Damir Karakaš ispisao je nesvakidašnju hroniku patrijarhalnih obrazaca za koje se često misli da se dešavaju samo u područjima van takozvanih urbanih sredina. Karakaševi naratori nekada nas vode na ulice Pariza, nekad u zagrebačke klubove u sumrak mira, a ovog puta u Liku kao dio opsesivne teme i iskustva koje oblikuje samog autora.

 

Trenutno čitam roman ,,Srećni su srećnici” poznate francuske dramske spisateljice Jasmine Reze.

 

 

 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt