22.12.2018

Jasenka Lalović: "S one bande moje gore " je posveta tradiciji, ljubavi i Crnogorki

" Bez tradicije gubimo svoje korijene. A narodi koji ne čuvaju svoje korijene kroz vrijeme počnu da prihvataju tuđe kao svoje potirući tako sebe i ono što jesu. Na nama je da budemo dovoljno jaka karika između naših predaka i potomaka. Naša je dužnost da potomcima prenesemo poruke predaka kroz vaspitanje, priče i tako što ćemo njegovati svoju tradiciju", kaže za Krug mladih Jasenka Lalović autorka romana "S one bande moje gore" koji je nedavno promovisan u Petrovcu.

 

Razgovarala: Mirjana Kasalica

Jasenka Lalović je Paštrovka rođena u Baru. Osnovnu školu završila je u Petrovcu na moru, gimnaziju u Baru. Studirala je u Beogradu na filozofskom fakultetu na odsjeku za sociologiju. Pisanjem se bavi oduvijek, ali se tek u pedesetim osmjelila da objavi svoj prvi roman. Radila je na Radio-televiziji Srbije.

 

Za Krug mladih govori o tome kako je nastala knjiga "S one bande moje gore", kome je posvećena, zašto je važno da poznajemo svoju tradiciju i zbog čega je odlučila da prvu promociju organizuje baš u Crvenoj komuni u Petrovcu.   

 

Kada ste prvi put osjetili povezanost sa umjetnošću? Čime Vas je književnost osvojila?

 

Ta povezanot sa umetnošću nije trenutak u kome se konektujete, vjerujem da je to nešto što se ponese od kad se rodite. Neko može biti lirska duša, a da nikada nije napisao niti jednu jedinu rečenicu kojom bi to uobličio u neku formu. Neko ima savršeno oko za detalje, iznijansiran osjećaj za kolorit, a da se nikada nije dohvatio kista. Ja sam oduvijek prepoznavala kod sebe tu potrebu da se izrazim. Ne volim da govorim o sebi kao umjetniku. To je nešto što treba da potvrdi vrijeme.

 

Zašto književnost? Oduvijek pišem, zapisujem. U mojoj torbi je oduvijek mali notes i olovka. Pisana riječ je nešto što ostavljate kao validan dokaz o svojim promislima, interesovanjima. Zato vjerujem da teba biti pažljiv sa riječima. One su produkt naših misli, a misli opet jasno govore o tome šta nosimo u sebi. Književnost je samo filnalna forma manje ili više spretnih igri riječi. Ja u njoj uživam.

 

,,Nema veće agonije od nošenja neispričane priče u sebi” riječi su američke spisateljice Maye Angel. Kada ste osjetili da je trenutak da svoje misli pretočite u rečenice iz kojih će nastati roman?

 

Postoje ljudi maštari. Oni na hiljade priča nose u sebi. Jedan sam od njih. Jednog dana sam započela prvu priču o Veliki i tada sam je pustila da sama zaživi kroz priču. Ono što je slijedilo samo je splet okolnosti koje su se nadovezale i dobile finalnu formu kroz roman.

Nisam imala namjeru da pišem roman na početku, meni se roman desio.

 

 

Crnogorka, mentalitet i način života ljudi sa naših prostora između dva rata, noseći su motivi Vašeg romana. Zašto Vas je ova tema zainteresovala?

 

To je genetki zapis moga bića. Svako od nas može da ode na bilo koju stranu svijeta al’ taj kod kojim je rođen i koji ga određuje nosi svuda sa sobom.

Tema kojom sam željela da se pozabavim je žena sa ovih prostora, bez ikakave namjere da je stavljam u okvire bilo kakvih granica, jer vjerujem da je dinarski tip žene zaista po mnogočemu specifičan. Naravno postoje nijanse koje se mogu povući kao linije po kojima se razlikuju, ali bih to prije nazvala jednim kulturološkim bogatstvom tog podneblja.

 

Tradicija je nešto čime se rado bavim. Smatram da je veoma važna za identitet ne samo jednog naroda, lokaliteta, već svakog pojedinca. Živimo u vremenu kada se tradicija shvata kao kamen spoticanja na putu ka prosperitetu i nerijetko smo svedoci da se na tom putu traženja i pozicioniranja sebe mnogi najlakše odriču upravo od nje.

 

Sasvim pogrešno. Bez tradicije gubimo svoje korijene. A narodi koji ne čuvaju svoje korijene kroz vrijeme počnu da prihvataju tuđe kao svoje potirući tako sebe i ono što jesu. Na nama je da budemo dovoljno jaka karika između naših predaka i potomaka. Naša je dužnost da potomcima prenesemo poruke predaka kroz vaspitanje, priče i tako što ćemo njegovati svoju tradiciju.  

 

 

Emocije prema zavičaju nadahnule su Vas da pišete o ljudima teškog međuratnog perioda. Da li ste likove knjige poistovjetili sa Vama bliskim osobama i njihovim sudbinama?

 

Likovi u knjizi su dio moje fikcije, mada sam u svakom od njih mogla da pronađem po nekog koga poznajem ili sam poznavala. U knjizi sam se dotakla pet ženskih sudbina koje su nekada bile česte na ovim prostorima. Sudbinu žene koja je prvim danom svoje udaje osuđena na čekanje i ne zna se do kad će to trajati, žene koja je na silu udata da bi zaustavila krvoproliće među bratstvima, buntovne i mudre djevojke koja je unapred žrtvovana zarad porodice, žene ‘’ostavljenice’’ koja taj biljeg nosi kao ljagu kojom je ukaljala obraz porodice.

 

U knjizi je puno likova sa najrazličitijim sudbinama, pa opet toliko sličnim jer se sve do jedne pokoravaju onome što im je sudbinski namijenjeno. Svjesne da se sa njom čovjek samo miri i da se protiv nje ne može.

 

Je li Vam bliskst sa mentalitetom ljudi našeg područja pomogla da realizujete profile junaka?

 

Naravno. To je mentalitet uz koji sam odrasla i koji mi je oduvijek bio i ostao blizak.

 

”Pišemo kako bismo život iskusili dva puta, u trenutku i u retrospektivi”- riječi su francuske književnice Anais Nin. Zašto Vi pišete? Šta kroz pisanje dobijate i šta želite da postignete?

 

Pišem jer u tome uživam. Dok ispisujem stranice ulazim u neki savim drugi svijet koji je po mjeri moje mašte. Time dobijam mir. Ovim želim da ostavim mali trag, poput zapisa u kome sam pomenula jedno vrijeme koje je danas na ivici moj sjećanja, jer priče o tom dobu pamtim kao usputna pripovijedanja. Svjesna sam da ako ih ne budem negdje zapisala oni će nepovratno otići u zaborav. Ova knjiga je sasvim mali pomen tim ljudima u tom teškom vremenu i jednako nemilordnom krševitom prostoru.

 

 

Kako gledate na vrijednosti kojima su se ljudi nekada rukovodili i kojima se danas rukovode?

 

Sistemi vrijednosti su promjenljiva kategorija. Mislim da ih je zato teško porediti jer se međusobno isključuju. Po meni najveći problem je kad jednu vrijednost u koju vjerujete gradite tako što oponirate neku drugu. Prave vrijednosti se nadovezuju i nikada se ne potvrđuju time što dovode u pitanje neču drugu. Mada, definitivno vjerujem da prave vrijednostisu  jedino one koje dobijamo besplatno. Ljubav, vjera, nada… Sve čija se vrijednost iskazuje nekim ciframa kadtad devalvira i ode u bescenje. Upravo to je njena prava mjera.

 

Savremen čovjek se bavi trivijalnostima, puno svog vremena troši da bi stekao novac koji opet usmjerava na beznačajne stvari koje su mahom nepotrebne. Najmanje se bavi suštinskim pitanjima. Mnogi životi su potrošeni u toj suludoj trci sticanja materijanih dobara, vjerujući da će jednog dana uspjeti da obezbjede sebi mir dostojan čovjeka. Da su zavirili u sebe i potražili ga u sebi, sigurna sam da bi se mnogi od njih odrekli te sulude trke.

 

Da li se mijenja čitalačka publika danas i šta se može očekivati?

 

Da menja se. Mnogo toga se nudi današnjem čitaocu. Izbor je nepregledan i zaista morate biti veliki srećnik da u tom moru knjiga neko poželi baš vašu.

Po mnogim savremen čitalac ne čita dovoljno. Ne bih se u potpunosti sa time složila. Mislim da je mnogo toga dostupno preko interneta, najrazličitiji tekstovi iz svih sfera naših interesovanja. U brzom životu, kakav se danas živi ljudi nemaju puno vremena da pronađu štiva dovoljno različita u moru sličnih i skoro istih koja bi im makar na kratko okupirala pažnju. Umjesto toga može se postaviti pitanje šta se čitaocu sem provjerenih klasika nudi? Ako malo bolje pogledate mnogo toga iz ponude se bavi ‘’life coaching’’- om,  pokušajem da se pronađe dovoljno valjan recept po kome bi se izmodelirao ljudski život. Milsim da su ljudi postali malo umorni od  toga.

Savremen čitalac je probirljiv i dobro što je tako.

 

Prva promocija Vaše knjige u petrovačkoj Crvenoj komuni izazvala je veliko interesovanje publike. Kakvi su Vaši utisci nakon književne večeri?

 

Kad sam završila knjigu potajno sam željela da moja prva promocija bude upravo tamo odakle je sve krenulo. Nekako sam vjerovala da treba da se zatvori taj krug i da svi ti likovi iz knjige upravo tamo udahnu svoj prvi udah knjiškog života.

Utisci su više nego emotivni. To je mjesto mog odrastanja i hvala mojim dragim Paštrovićima što su svuda i uvijek uz mene. Upravo se se priprema promocija knjige u Beogradu i sada su više nego velika i nesebična podrška. Hvala im na tome.

 

 

Jedna od učesnica na promociji izjavila je da bi vaša knjiga mogla biti odlično dramsko djelo. Imate li pretenzije da likove iz svoje knjige jednom vidite i na pozorišnoj sceni?

 

To bih ostavila drugima da ocijene. Mnogi su sličnog mišljenja, ali ostavimo vremenu da kaže svoje.

 

Radili ste dugo godina na Radio - televiziji Srbije. Da li vam je to pomoglo u formiranju knjige?

 

Ne nešto posebno. Radila sam kao sekretar režije i moj posao je bio uz kameru i uz montažu. Knjiga je epilog mog vraćanja sebi. U tome zaista uživam.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt